Pamtim dobro, kao malo dijete,
nisam izlazio dugo iz Neretve.
Cijeli dan u njoj sam se kupao,
niz njene obale svuda sam plivao.

Prolazila su na Neretvi ljeta,
kupao sam se u njoj do fakulteta.
I sa diplomom kad dođoh u grad,
na putu za Neretvu neko reče tad:

Neretva je previše hladna,
napolju pedeset, a u njoj jedva deset.
Bolje idi na more da uživaš,
nemoj u Neretvi da se smrzavaš.

Samo sam se na Neretvi umio,
dodir njen me je zaledio.
Savjet taj dobro ću shvatiti,
i neću se više u njoj kupati.

Ali bilo mi je žao plaža i obala,
uspomena svaka gdje je ostala.
I krenuo sam južno, put Jadrana,
gdje je topla, mirna voda slana.

Jer Neretva je previše hladna,
i previše je brza i opasna.
Idem na toplo more da uživam,
neću u Neretvi da se smrzavam.

I četvrt vijeka moga je prohujalo,
kada se na Neretvi opet zaplivalo.
Bila je hladna, ali mi je prijalo,
kao nigdje nisam dobro se osjetio.

Kod drugih rijeka, mora i jezera,
kao ledini oporavak Arsena Vengera.
Dvadeset godina mlađi sam se osjetio,
i pogrešnog savjeta sam se sjetio.

Ko nam je rekao da je Neretva hladna,
da previše je brza i opasna?
Ne treba mi more da me rashladi,
kad Neretva može da me podmladi.

I ko nam je rekao da Neretva je hladna,
da nema dobrote ni ljubavi,
da prijateljstva nema i zlo da vlada —
ko je uspio tako da nas prevari?